Subota, kraj radnog tjedna ili početak vikenda. Kako tko gleda. Za mene je jutro te subote bilo ono prvo. Moguće ste nekad osjetili i nesvjesno nagomilani bijes. Bijes koji vas kida. Koža je tijesna i mogli bi eksplodirati a krik bi rušio sve oko vas.
Rijetke su to situacije. Obratio sam se svojoj dragoj. Ne mogu se smiriti, stradat će netko, a ti si prva do mene, ni kriva ni dužna. Kao i uvijek, Marina ima razumijevanja. Uzmi aparat, povedi Maxa, i idi nekuda gdje ćeš naći mira.
Put je sam vodio prema Psunju. Prema mjestima mog djetinjstva. Na nekima od njih nisam bio više od četrdeset godina. Nisu to mjesta koja možete naći na turističkim kartama. Nisu to čuda prirode. Samo mali, bistri potoci i pitoma šuma. Odmah me primila u svoje okrilje. Na moju viku jekom je odgovarala - nisi sam. Isto kao i prije toliko godina kad je nama djeci billa dvorište i nikad nam nije naudila Sad sam tek svjestan da nas ni roditelji nisu provjeravali gdje smo. Kao da su toliko povjerenja u nju imali.
A potok neumorno priča. Ljepših uspavanki teško da netko može smisliti.
Moj bi me doktor nakljukao lijekovima. Neka mu ih. Ovo je bolje.
Cilj mi nisu bile fotografije, ali bez njih ne može. Bolje rečeno - meni trebaju, pa ću ih i s vama podijeliti.
 |
| I Max je uživao |
Primjedbe
Objavi komentar